Nakon ciklusa ‘Virje, 22. travnja 2007.’ , kada sam počeo snimati prizore fotografiranja ( iza leđa profesionalnog fotografa, uključujući i njega u kadar, ‘krao’ bih mu prizore), svjesno sam počeo snimati fotografiranja, uglavnom u Dubrovniku gdje se to događa na svakom koraku. No tamo me je privukla posebna pojava masovnih slikanja mladenaca i pripadajućih šarenih svata pri čemu se koristi ljepota ambijenta kao romantična kulisa. U tu se svrhu eksploatiraju skaline, fontane, stupovi, arkade, pa potom more, žali, čak i juga i polunevere kako bi se mladenci zabilježili u najstereotipnije sretnom izdanju, no ne i bez bizarnih invencija. Čitave čete snimatelja statičnih i pokretnih slika, koje su ujedno i scenografi, režiseri, koreografi... angažirane su na tim poslovima koji se rascvjetavaju vikendima, a mladenci i pratnja pokorno, bezpogovorno slijede njihove upute. Pa se tako ljube, kleče, skaču, umaču se u more ne žaleći vjenčanica i smokinga... Ima tu i simpatičnih eskapada, čak i istinske dirljive poetičnosti mimo one prizemne planirane.
Više godina nalijetao sam na te prizore, fascinirao se njima, snimajući ih preko ramena samih snimatelja. Ta činjenica, da je, uz sam motiv u užem smislu, obuhvaćena cijela organizacija prizora, tj. da fotografiram fotografiranje, vrlo je važna. Naime, drugi stupanj prikaza prizora znači distancu i odmak, poziciju nekoga tko ne snosi odgovornost za prizor ali ga koristi kao senzaciju. Zato sam tu 'metodu' nazvao 'parazitiranjem' ('na prizorima sreće'). Snimam doduše i scene koje oficijelnog fotografa ne zanimaju. To su posebno životne situacije prije i poslije:stizanje na lice mjesta, nevolje s visokim petama i neprimjereno dugim haljinama, asistencija mladenkama pri rasprostiranju velova, cijeđenja mokrih vjenčanica nakon morskih seansi...