1994 ¦ ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji | Emptied Frames, Vanished Contents
Godine 1994. Maračić je natpisnim pločicama na kojima je pisalo ‘Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji’ obilježio prazne okvire oglasnih ploča zaostale na pročeljima zgrada, tako ih obilježene fotografirao da bi te fotografije na kraju ponovno uokvirio i pretvorio u umjetnički objekt. U idućem koraku je te objekte ponovno fotografirao i uokvirio te ponovno opremio legendom istog naziva na pločici. Ova postupak govori o principu konceptualnom pristupu aproprijacije: u svakodnevnom okolišu autor uočava znak, u pojedinačnom prepoznaje širi sadržaj, vlastitim pogledom pokazuje opće stanje.
Prazna mjesta kao što su ova uočena na gradskim zidovima često su vide na ostalim Maračićevim fotografijama (na nekim drugim umjetnikovim fotografijama to su bijeli kino ekrani, ispražnjeni zlatarski ili galerijski postamenti). No, autora ne zanima sama praznina, nego ono čega nema. Maračićeva ‘mjesta odsutosti’, ma koliko prazna bila, nedvojbeno ‘pokazuju’ ono odsutno. No, što pokreće tu projekciju našega ‘sjećanja’? Možda upravo ta ista praznina! Možda upravo bezličnost prizora stvara određenu tenziju značenja. Beznačajnost fotografiranog prizora kao da je jako teško prihvatiti.
Energija praznine je užasno jaka jer uključuje puno mogućnosti – uključuje mogućnost postojanja ideje onoga čega više nema, što je moguće da na to mjesto dođe. Praznina je unatoč ničemu stanje dinamično, jer uključuje potencijalno, moguće. Naravno da je istovremeno takav motiv vezan uz osobno nagnuće, ideju mučnine, zakinutosti, ideju nestanka itd. (međutim uključuje i sve ono što sam rekao, jednu silnu količinu mogućnosti. Suprotne ideje, smrti i života u isti mah.
